Skip to content
spuštam rolete, da imam zavjese navukla bih i njih
kao što Roberta ima dva nosa na jednom licu, jedna žena ima dvije glave na jednom vratu
kradem suncu sunce, kradem odsjaj mjesecu, kradem moru njegovu tamno plavu boju noću
iskopaj i donesi onih sedam štitova sedmorice tebanskih junaka
hodam gradom i čekam eksploziju
mora tu biti nekakva kvaka, čavao, sjekira
vrtim se u krug, u krug, u krug
jesam li ja kao ta zgrada u kojoj je stan od kojeg pokušavam stvoriti harmonično mjesto
tijelo otkazuje poslušnost
moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh
jesam za popodnevnu šetnju s prijateljicom?
ponekad sjednem na klupu na Zrinjevcu preko puta Ministarstva vanjskih poslova
ja ponavljam ljubavi sa oštricom zareza
krivnja nije autentičan osjećaj, zapisujem psihoterapeutove riječi
da odlijem?
onako, poskrivećki, u veliku bijelu teglu pokraj komode
dok ti cijediš limun i pol
opet izvodiš
rekao joj je nasred noćne Preradovićeve
trčala je preko ceste kao uskršnji zec
uvijek zna gdje je kraj svijeta
ne mogu više, preblizu si mi
zabranila si je zaljubljivanje u avionu
neću misliti o ženi koja je živjela s tobom, iz dana u dan
ona je, zapravo, uronjena u kozmološki ritual iscjeljenja
cijelu noć prelijevali su se jedno iz drugog, jedno u drugo, jedno niz drugo
prodire kroz sve pukotine, a ima ih
sjede u kafiću u njezinoj ulici, zovu ga dnevna soba
prsteni su bili spremljeni u kristalnoj zdjeli s poklopcem s tornjem na vrhu
dobro da je živjela u velikom stanu
donosim stvari jednu po jednu
djevojčica je mahnito vezala čvorove
kao da privezuje brod za obalu da ga ne odnese struja
da ne ode i ne ostavi putnike razbacane po znamenitostima i klupama
sjednimo još jednom za stol na suncu i popričajmo još malo o povredama koje smo zadali jedno drugome
ne idemo mi to na groblje jer se bliže Svisveti, mi to idemo promijeniti gume jer samo što nije zapao snijeg
obilazim žute kuće s potrošenim stepeništima, zrcalne jedinice u višestambenim zgradama, ljetnikovce nakrcane otpisanim tanjurima, ma gdje god me zovu, idem
i ovako je jedva nosila sve te vrećice
a nije znala ni kojim tonom crvene nalakirati nokte, a tome je pripisala njegovu spasonosnu prisutnost
djevojčica nije razumjela ništa o toj ljubavi, baš ništa
dok hoda desno ga rame odvaja od tla. više voli letjeti sa stopalima na asfaltu.
oko djevojčice uvijek je bilo stvari koje je trebalo popravljati
kida kruh rukama. razbija bidermajer stolice. nosi majci cvijeće za rođendan
boji se da mu božja ovcica ne uleti u uho da mu se za bubnjić ne zalijepe crne točke sreće.
more u bonaci, oči. polje pšenice ljeti, kosa. on, autoput.
šalice u svim bojama. ručnici u svim bojama. inače samo crvena.
stavlja tanjurić ispod štrudle, kako ga je naučila mama. skuplja višnje po podu. psuje.
vodi ljubav kao obožavanog psa Zrinjevcem. zastaje kada ljubav želi, ubrzava kad ona to želi, vraća se, ponavlja, dotiće, liže, miriše. predaje lajnu ljubavi.
puši naslonjen na balkonski dovratnik. nezdravo do bola. želim ga.
izbjegava gužvu, vozi prečacima, lovi zeleno.
onda dugo sjedi na parkinom mjestu.
bira odredište u koje nije siguran.
principi iznad svega.
grad, ljudi, trava ispod.
mrzi pragmatičnu igru brojki i slova, kućice, kućice.
radije struže tikvice za rižoto tupim nožem.
plavu košulju s ruskom kragnom nosi za posebne prilike.
nosi je svaki put kada se vidimo.
jesam ti lijep?
zakopčavam mu dugme na rukavu, ljubim ga.
sto stepenica do njega.
skaćem na svaku treću.
dah mi udara.
da, on stoji pred haustorom i danas.
njegova crvena jakna miriše po dimu cigareta, po autu i malo po praznom gradu.
trebalo bi je oprati, a ne oprati njega s nje.
nemam tu opciju na perilici.
hoda prema meni.
gazi u lokvu, kiša mu je u cipeli.
ne zaustavlja se na crvenom, samo hoda.
ne zaustavljam se ni ja.
dok vozi sprejevi za označavanje odjela nedovršene bolnice u Blatu valjaju se po stražnjem dijelu auta.
jedan će prsnuti kada otvorim vrata.
prati me do haustora.
onda ja njega pratim do auta.
onda me vozi do haustora.
vrtimo se u krug, do zauvijek.
vozi slalom kroz poruke koje mu ostavljam na žutim postitima po stanu i onima koje mu šaljem u inbox.
nikamo ne idem.
gotovo.
ne želim te više vidjeti.
ne želim spavati bez tebe.
ovdje boravi jedna sretna žena.
mi nikad nećemo živjeti zajedno.
idi njoj.
imam tri godine.
imam četrdeset tri godine.
jasne upute za upotrebu, ako razluči koje je ispljunula sipa.
dok piše, slika valove.
plivam u popisu za dućan.
ne voli tepihe.
ne voli zavjese.
ne voli ručak na vrijeme, kako zahtijeva mama.
ne voli kapitalizam.
mene voli, kaže.
znam da je bio tu.
pošpricano je ogledalo u kupaoni, prao je ruke.
često prolije vodu nalijevajući je iz vrča u čašu.
otresa pepeo mimo pepeljare.
ali mene gleda s oba oka, kaže.
vjetar usisava ceradu u rupu zabatnog zida.
cigleni utezi udaraju.
sjedim na krovu kroz koji ulazi mjesec.
zakopčavam njegovu jaknu, sigurna sam.
govori kako ne zna s francuskim ključem i kliještima.
kao da je ne znam da su njegove ruke kutija s alatom.
leđa su mu sklizak jezik tobogana po kojem se spuštam gola.
kralježnica struže po kralježnici.
jezik kliže jezikom.
slina curi.
hvata popodnevni oblak.
penje se na balkonsku ogradu, staje na prste.
zna da plačem nad smrti bijele nakupine pare.
vrišti u snu, trza se, bježi, bori se, gasi požar.
skače s kreveta preko letvice.
ne pada u more.
svidjele su mu se moje fotografije dna brodova toliko da mi to nije mogao samo formalno reći o nagriženim bojama.
i evo, još uvijek razgovaramo.
njegove ruke na mojem trbuhu.
koncentrični valovi topline.
otvara konzervu noći.
zvijezde plivaju u zdjeli.
miješa ih rukama.
jede bez kruha.