Skip to content
spuštam rolete, da imam zavjese navukla bih i njih
kao što Roberta ima dva nosa na jednom licu, jedna žena ima dvije glave na jednom vratu
kradem suncu sunce, kradem odsjaj mjesecu, kradem moru njegovu tamno plavu boju noću
iskopaj i donesi onih sedam štitova sedmorice tebanskih junaka
hodam gradom i čekam eksploziju
mora tu biti nekakva kvaka, čavao, sjekira
vrtim se u krug, u krug, u krug
jesam li ja kao ta zgrada u kojoj je stan od kojeg pokušavam stvoriti harmonično mjesto
tijelo otkazuje poslušnost
moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh
jesam za popodnevnu šetnju s prijateljicom?
ponekad sjednem na klupu na Zrinjevcu preko puta Ministarstva vanjskih poslova
ja ponavljam ljubavi sa oštricom zareza
krivnja nije autentičan osjećaj, zapisujem psihoterapeutove riječi
da odlijem?
onako, poskrivećki, u veliku bijelu teglu pokraj komode
dok ti cijediš limun i pol
opet izvodiš
rekao joj je nasred noćne Preradovićeve
trčala je preko ceste kao uskršnji zec
ne mogu više, preblizu si mi
zabranila si je zaljubljivanje u avionu
neću misliti o ženi koja je živjela s tobom, iz dana u dan
cijelu noć prelijevali su se jedno iz drugog, jedno u drugo, jedno niz drugo
ona je, zapravo, uronjena u kozmološki ritual iscjeljenja
sjede u kafiću u njezinoj ulici, zovu ga dnevna soba
prodire kroz sve pukotine, a ima ih
donosim stvari jednu po jednu
sjednimo još jednom za stol na suncu i popričajmo još malo o povredama koje smo zadali jedno drugome
ne idemo mi to na groblje jer se bliže Svisveti, mi to idemo promijeniti gume jer samo što nije zapao snijeg
obilazim žute kuće s potrošenim stepeništima, zrcalne jedinice u višestambenim zgradama, ljetnikovce nakrcane otpisanim tanjurima, ma gdje god me zovu, idem
i ovako je jedva nosila sve te vrećice
a nije znala ni kojim tonom crvene nalakirati nokte, a tome je pripisala njegovu spasonosnu prisutnost