Skip to content
dok hoda desno ga rame odvaja od tla. više voli letjeti sa stopalima na asfaltu.
kida kruh rukama. razbija bidermajer stolice. nosi majci cvijeće za rođendan
boji se da mu božja ovcica ne uleti u uho da mu se za bubnjić ne zalijepe crne točke sreće.
more u bonaci, oči. polje pšenice ljeti, kosa. on, autoput.
šalice u svim bojama. ručnici u svim bojama. inače samo crvena.
stavlja tanjurić ispod štrudle, kako ga je naučila mama. skuplja višnje po podu. psuje.
vodi ljubav kao obožavanog psa Zrinjevcem. zastaje kada ljubav želi, ubrzava kad ona to želi, vraća se, ponavlja, dotiće, liže, miriše. predaje lajnu ljubavi.
puši naslonjen na balkonski dovratnik. nezdravo do bola. želim ga.
izbjegava gužvu, vozi prečacima, lovi zeleno.
onda dugo sjedi na parkinom mjestu.
bira odredište u koje nije siguran.
principi iznad svega.
grad, ljudi, trava ispod.
mrzi pragmatičnu igru brojki i slova, kućice, kućice.
radije struže tikvice za rižoto tupim nožem.
plavu košulju s ruskom kragnom nosi za posebne prilike.
nosi je svaki put kada se vidimo.
jesam ti lijep?
zakopčavam mu dugme na rukavu, ljubim ga.
sto stepenica do njega.
skaćem na svaku treću.
dah mi udara.
da, on stoji pred haustorom i danas.
njegova crvena jakna miriše po dimu cigareta, po autu i malo po praznom gradu.
trebalo bi je oprati, a ne oprati njega s nje.
nemam tu opciju na perilici.
hoda prema meni.
gazi u lokvu, kiša mu je u cipeli.
ne zaustavlja se na crvenom, samo hoda.
ne zaustavljam se ni ja.
dok vozi sprejevi za označavanje odjela nedovršene bolnice u Blatu valjaju se po stražnjem dijelu auta.
jedan će prsnuti kada otvorim vrata.
prati me do haustora.
onda ja njega pratim do auta.
onda me vozi do haustora.
vrtimo se u krug, do zauvijek.
vozi slalom kroz poruke koje mu ostavljam na žutim postitima po stanu i onima koje mu šaljem u inbox.
nikamo ne idem.
gotovo.
ne želim te više vidjeti.
ne želim spavati bez tebe.
ovdje boravi jedna sretna žena.
mi nikad nećemo živjeti zajedno.
idi njoj.
imam tri godine.
imam četrdeset tri godine.
jasne upute za upotrebu, ako razluči koje je ispljunula sipa.
dok piše, slika valove.
plivam u popisu za dućan.
ne voli tepihe.
ne voli zavjese.
ne voli ručak na vrijeme, kako zahtijeva mama.
ne voli kapitalizam.
mene voli, kaže.
znam da je bio tu.
pošpricano je ogledalo u kupaoni, prao je ruke.
često prolije vodu nalijevajući je iz vrča u čašu.
otresa pepeo mimo pepeljare.
ali mene gleda s oba oka, kaže.
vjetar usisava ceradu u rupu zabatnog zida.
cigleni utezi udaraju.
sjedim na krovu kroz koji ulazi mjesec.
zakopčavam njegovu jaknu, sigurna sam.
govori kako ne zna s francuskim ključem i kliještima.
kao da je ne znam da su njegove ruke kutija s alatom.
leđa su mu sklizak jezik tobogana po kojem se spuštam gola.
kralježnica struže po kralježnici.
jezik kliže jezikom.
slina curi.
hvata popodnevni oblak.
penje se na balkonsku ogradu, staje na prste.
zna da plačem nad smrti bijele nakupine pare.
vrišti u snu, trza se, bježi, bori se, gasi požar.
skače s kreveta preko letvice.
ne pada u more.
svidjele su mu se moje fotografije dna brodova toliko da mi to nije mogao samo formalno reći o nagriženim bojama.
i evo, još uvijek razgovaramo.
njegove ruke na mojem trbuhu.
koncentrični valovi topline.
otvara konzervu noći.
zvijezde plivaju u zdjeli.
miješa ih rukama.
jede bez kruha.