okoštalost

sjede u kafiću u njezinoj ulici, zovu ga dnevna soba
utorak je i nema nikoga

njegove su oči plave, iza uha miriše na granicu dana i govori joj o ljubavi
a malo i smrti oca
kože desnih podlaktica i dlanova su im pripijene
prostor pulsira basovima

i opet joj kaže volim te
sve to ulazi u nju silovito, poput bujice, zapljuskuje, vrtloži
puls preuzima bas, miris misao, viskoznost raste, vrijeme se razvlači kao Dalijev sat
puni se
oči, miris, bas, volim te
i onda sve istjeće iz nje
kapa niz noge, dlanove, teče niz kralježnicu
pokušava ugrabiti rukama, jezikom, kapom
gura kamen uz brdo
on i dalje ima plave oči
i opet izgovara volim te

prazna je

prvo treba uzeti nož, špahtlu, nešto
i ostrugati okoštali reljef da se za nju može nešto i zalijepiti