dijalektika bola
sjednimo još jednom za stol na suncu i popričajmo još malo o povredama koje smo zadali jedno drugome.
sad smo već uvježbani u dijalektici bola.
možemo slušati jedno drugo bez prekidanja.
možemo odgađati reakcije na obvezujuće zaključke izvedene iz fragmentarnih premisa. možemo samo lupkati prstima po ploči stola ili presavijati račun u origami-jedrilicu.
možemo osjetiti grč u grlenoj čakri drugoga, pratiti ubrzanje pulsa u karotidnoj arteriji
možemo se i praviti da možemo.
ja ću naručiti kavu sa sojinim mlijekom, ti espresso u koji ćeš staviti pola paketića šećera.
dobit ćemo i one fine kekse s maslacem.
po nekakvoj inerciji, krenut ću prva.
reći ću ti koliko me boli cvijeće koje nisam primila i poruke koje jesam, koliko me boli krutost tvoje kralježnice zbog koje se ne možemo domoći srca šume.
ispod grana se treba sagibati.
i kako je kod mene sve ili ništa, dan ili noć, toplo ili hladno, suša ili poplava, podmetnut ću ti ranu pod prst da vidiš koliko je duboka.
i onda ću ga gurnuti još malo dublje da provjerim udara li o kost.
i otpit ću vode.
a kad smo već tu i još nismo pojeli kekse, pokazat ću ti i druge povrede.
i onu kad sam pala s bicikla u jarak pun kopriva i kada me tata nije čuo, kad je mama kuhala ono što mi se nije jelo i kada su brisani krugovi koji me opasuju.
krugovi se ne crtaju kredom.
i onu kad sam prestala biti nečija žena.
odljepljivat ću flastere, skidati kraste, razvlačiti ožiljke i piti kavu iz poruculanske šalice.
prolaznici će se nizati Masarykovom.
onda ideš ti.
prvo ćeš mi pokušati zalijepiti flastere, ali ti neće ići jer tako to ide s flasterom koji se puno puta skine pa vrati.
potom ćeš filigranski secirati svoju bol.
bol po bol, unutar konteksta, unutar vremenske crte.
vadit ćeš komadiće stakla od čaše koja ti se smrvila u rukama.
ja ću ti razmaknuti kožu da ih možeš bolje uhvatiti.
reći ćeš mi da te boli što ti nisam rekla sve o njemu, a vidio si knjige s potpisom u kutiji pred vratima.
reći ćeš mi da te boli što sam rekla previše o drugima i uvukla te u slike koje sada vise po zidovima.
a sa okvira slika treba brisati pršinu.
i da te boli što sam stavila kćer i mačka na zaslon kako nitko ne bi znao da sam s tobom kada stavim mobitel na stol.
najviše te boli što sam otišla na more baš onda kada ti nisi mogao.
kao što je mama otišla u drugu državu, baš kada si je trebao, kao što je tata otišao s drugom ženom, baš kada ti je trebao.
kao što si i ti otišao od kćeri i dugo vozio autoputom da se jednom možda možeš vratiti s boljom predstavom o sebi.
s nekom o revoluciji srca.
naručit ćeš još jedan espresso, ja još čašu vode da imamo za piti dok uspoređujemo tko ima više rascijepa, čiji su dublji i tko ima veće opravdanje što ne vidi kako sunce pada tamo negdje na Trešnjevci, a gospođa u ocvalom kompletiću vadi limenke iz koša kod HNK preko čije ograde spuštaju plakat za novu premijeru baleta.
nađemo se sutra opet u pet u Kavkazu?