zamija
da odlijem?
onako, poskrivećki, u veliku bijelu teglu pokraj komode
dok ti cijediš limun i pol
i pitaš me želim li vodu iz frižidera ili iz pipe
ili da pustim da samo lagano kapa niz rub stola?
nećeš ti to ni primijetiti, slabo je svjetlo, rano pada noć i pada puno kiše
ali, ne znam, mogla bi istrunuti zamija koju je donijela tvoja bivša
nakon što je izgrizla lišće zamije koju si dobio na rastanku od one prije nje
jedna je divno plesala u tvojoj kazališnoj revoluciji, upijala te i istiskivala
druga je bila blaga i dobra, boljele su je rane u usnoj šupljini, tvoj joj je pas ležao na bedru
a mogao bi se i dići parket kao da kroz njega probija korijenje
ne mogu ja to imati na duši
i ovako je jedva povlačim, teška je kao jedro natopljeno vodom
najbolje da popijem naiskap
pa ću samo više plakati
a ti ćeš mi brisati suze prstom i jezikom, usisavat ćeš ih kao bombone
i nećeš ni slutiti da ne izlaze jer sam se sjetila onoga kad su mi rekli da je gotovo ljeto, smrti oblaka, mačaka koje bacaju u rijeke, nego da sam usisala vlastitu žudnju
da ne ubijem biljku
ili da joj ne probudim korijenje