djevojčica i krajevi svijeta
uvijek zna gdje je kraj svijeta.
jedan je tamo u Srimi, gdje prestaju kuće i gdje se more pretvara u močvaru.
i gdje starac s dugom sijedom bradom gura glasna željezna kolica.
ne zna što je u njima, nikada se nije uspjela dovoljno dugo zadržati da se zagleda.
tako da u njima može zamisliti što god hoće.
mrtvu djecu, francuske ključeve, ribe u mreži, komade suhoga kruha, tugu.
strah ju je starca.
pričalo se da je poludio nakon smrti sina.
drugi je iza hotela Punta, gdje počinju mrak i grubi makadam.
i gdje leži sjeme umora i sumnje u mogućnost povratka.
onda ima i onaj kraj na moru, iza velike bijele bove, gdje plivaju morski psi, plutaju meduze i jure gliseri.
i gdje izranja zloslutni autobus za kraj ljeta.
već pun njezinih stvari.
kraj je svijeta i kod pruge koja presijeca Kolodvosku na iznad i ispod.
tamo je uvijek hladnije, mračnije, puno mirisa kočionog ulja.
i tamo luta crni pas s crvenim jezikom.
ponekad joj se čini da je to zapravo Krampus.
Krampusa se boji.
boji se da je ne odnese na ramenu jer nije dobra, jer spava s mamom i tatom i skida kožicu s mlijeka.
zrcalno pruzi, nadomak šume, je groblje.
tamo je uvijek jesen.
kiša i lišće padaju po grobnim pločama i ljudima s grčevitim izrazima lica.
misli da će uhvatiti taj izraz, da će prijeći na nju, zalijepiti joj se za lice.
i da ga više neće moći oguliti.
jedino će moći navući drugi.
uvijek je znala krajeve svijeta.
i uvijek je znala da će ih moći pomaknuti, preseliti, prehodati, da će se izgraditi kuće, asfaltirati ceste, da će moći hodati sve duže, da će se upoznati sa sijedim starcem i da će vidjeti proljetno cvijeće među grobovima, osmijeh na maminu licu.
znala je da će se svijet napuhnuti, da će se krajevi spojiti, ukrstiti, stopiti.
ali ne i da će je nastaniti, zajedno s crnim psom.