večernji požari

spuštam rolete, da imam zavjese navukla bih i njih
dolazi večer
stupa poput vojnika iza mene, diže prašinu, približava mi se velikom brzinom
bježim
bacam udicu na jato misli
ali one su skliske, sluzave, brze, omotavaju flaks oko kamena, jedne oko drugih, flaks puca
bježim
zaključavam vrata
otključavam vrata
ne znam s koje strane stati
stojim pod nadvratnikom kao da će me to sačuvati od epicentra u utrobi
crni dim izlazi mi iz tijela
provlači se između prstiju na rukama i nogama, nokti postaju ugljen
ne znam zašto ne izlazi na nosnice, ovako izgledam kao neopisano mitsko biće
bježim
trzam se
ali to je sve od potresa i to je sve od požara
sve što dotaknem postaje okamina, suši se

zatvaram vrata
dolazi večer
i nitko ne može ući i ugasiti požar
a ja ne mogu ništa, trese me potres