pamćenje klupe

ponekad sjednem na klupu na Zrinjevcu preko puta Ministarstva vanjskih poslova
na njoj smo dugo pričali, on okrenut prema naprijed, ja prema njemu
slušala sam ga kako pričao o autoputu
samo ideš naprijed

sjednem i na onu u unutrašnjem dvorištu moje zgrade
na njoj sam prvi put osjetila njegov miris kao da smo u najskučenijoj sobi bez otvora
svih trideset i šest tonova njegove kože
pričali smo o mjestima na koja želimo ići i o noći koja nas je skrivala od nas samih

i onda na klupu u njegovom vrtu
tamo smo već sve znali

ponekad tako sjedim na klupama jer klupe pamte i ono što je ponekad zaboravim