još jedna smrt

gubim sliku svijeta

otapaju se objekti mrtve i žive prirode, kruške, grožđe, kosci, trkačice u suton, polarne kape
cijede se niza zid
više ne znam kako zauzeti očište
a ne mogu se udaljiti, odmaknuti, čučnuti, nešto treće
grčevito držim okvir s obje ruke misleći da ću možda tako zadržati kompoziciju, zaustaviti dezintegraciju, znati gdje sam, znati što je ostalo

bacam latice na lijesove visokog sjaja
a ruke su mi sve slabije
i slabije