alkemija
neću misliti o ženi koja je živjela s tobom, iz dana u dan.
onako kako ja nisam nikada.
gledala te kako stavljaš kavu u kafeteriju i kako ti se zavija labirint lijeve uške.
iz dana u dan.
neću misliti kako ste zajedno tražili stan.
neću misliti o tome kako ste gledali kroz prozore, kako ste kucali o zidove, kako ste hodali po parketu.
neću misliti o tome kako ste unosili stvari u kutijama.
ja svoje nosim u ruksaku.
majica za sutra, prljavi veš, puna zdjelica, prazna zdjelica, laptop, punjač za mobitel, ulje za tijelo.
i neću misliti o tome kako je lijepila list papira s obznanom mogućim provalnicima na kuhinjske pločice
ovaj pas nije opasan
niti kako bi dotrajali list i sada bio tamo da ga nisam odlijepila da oribam žute i masne fuge.
i neću misliti kako sada taj papir stoji u tvojoj radnoj sobi, na hrpi s računima i povijestima bolesti.
jer uspomene su uspomene.
prošlost je prošlost.
taj pas nije opasan, bolestan je, ne grize
pa mi se sada ližemo jezicima, ja ti sada stavljam med u čaj.
i to ti stavim punu žličicu da sakrijem gorčinu svoje sline.
sebi stavim dvije.
i ne mislim.
to su samo krhotine po podu.
jer ti ne voliš usisavati i prati podove.
nećeš to nikada raditi, rekao si, nikada.
imaš ti svoje principe i gotovo.
nećeš micati stol, nećeš močiti ruke u lavoru, nećeš cijediti krpu.
nećeš ni da ja perem tvoje podove.
što se ja imam miješati u tvoju prljavštinu i prašinu.
zato odlazim kući i ribam svoje, vadim krhotine iz stopala, ližem ih, zamatam, skrivam u čarapama, smanjujem putanje, stavljam prljavi veš u mašinu, zdjelicu u ormarić.
neću misliti dalje o tome.
idem rezati mrkvu.
idem rezati nadlaktice.
idem.
idem kao Estragon, čekam da dođeš.
gle, vani je magla, nestat će to sve u njoj. dogodit će se alkemijski procesi.
razdvojit će se, pročistiti, sintetizirati.
tinta će izblijediti, papir će se samozapaliti.
samo ne smijem misliti o zmaju.